Ne bi se reklo da su "Mrvice o hrani" ozbiljna knjiga, ali jesu.
Dogovoreno je da se o ozbiljnim temama ne piše se na zabavan način. I ne poigrava se sa stilom. Naročito ne u konzervativnome žanru povijesti
hrane.
Zna se kako se takve knjige pišu i, što je još važnije, zna se što se u takvim knjigama piše.
"Mrvice o hrani" to glatko ignoriraju. Umjesto umilnoga eseja, s uvodom, glavnim jelom i zaključkom da je naša hrana izvorna, teme su na čitatelja
iskrcane sve odjednom, kao buffet: pladnjevi i pladnjevi zalogajčića - ljutih, slanih, slatko-kiselih, duhovitih i dobrim dijelom žestoko
začinjenih.
Svaka ozbiljna tema okružena je neozbiljnim, nevjerojatnim, a često i apsurdnim crticama
o hrani.
Neke od njih služe kao prilog, neke kao dekoracija na tanjuru, a neke su tu iz čisto pjesničkih razloga.
Ozbiljnost "Mrvica", tim autorskim postupkom opasno dovedena u pitanje, dodatno je zakamuflirana i specijalno dizajniranim narančastim kostimom
na prugice, točkice i trokutiće sa slatkim karfiolićem na koricama. (Da potencijalni mlađi čitatelj ne pobjegne.)
"Mrvice" su zamišljene kao mala jela, kreirana ne da zasite čitatelja, nego da mu pobude apetit za povijest hrane, važniju i intrigantniju od povijesti
ratova, crkve, država i kraljeva.
Autorica Branka Sacher komentira, provocira, spaja nespojivo – teške teme i besmislice, goruća gastronomsko-politička pitanja i prehrambene ludosti.
Obračunava se s mitovima, šali se i ruga, postavlja stotine pitanja, ali samo na neka od njih daje odgovore. Daljnje kopanje i istraživanje s povjerenjem
i užitkom ostavlja čitatelju.
Kao željeznički vagoni "Mrvicama" tutnje zgode iz prošlosti i sadašnjosti – paprenjaci, pivnice i Napoleonovi vojnici, banketi, gladi i konzervirane
bizarnosti, feferoni, astronauti i reš-pečeni paunovi.
Vrtoglavom brzinom izmjenjuju se anegdote, crtice, recepti i autoričini komentari, a svako poglavlje, gotovo svaka rečenica otvara pogled u novo, još
neistraženo poglavlje o hrani.
